Kako se poseljačila gospodska Cibona [Zoran Čutura, Aljazeera Balkans]

AlJazeera Balkans

by HRkos 74 Pregleda comments

Ako klub ode u stečaj pisamce s pozivom na utakmice nikad neću dobiti; a ne ode, opet neću dobiti. Što se iz moje perspektive mijenja stečajem Cibone?

Nisam dijete Cibone. Želim reći da nisam organiziranu košarku počeo igrati u tom klubu. Počeo sam u tadašnjoj Industromontaži, današnjem Zrinjevcu, koji je (bio) lociran nekoliko tramvajskih stanica dalje prema zapadu Zagreba. A kako sam ja stanovao na okretištu tramvaja na Borongaju, što je istočni dio Grada, uprtio bih ujutro veliku torbu - u kojoj su bile i sportske stvari i potrepštine za školu i sendvič - na rame, pa bih tramvajem otišao na trening, pa s treninga u školu, pa potom na drugi trening - piše Zoran Čutura za Aljazeera Balkans.

Moglo se tada tako, Zagreb nije imao tako gust promet, nije bio prenapučen kao danas, moglo se manje-više točno izračunati vrijeme potrebno tramvaju da dođe od točke A do točke B - pa makar se radilo i o krajnjim stanicama linije broj devet. U toj sam Industromontaži postao nekakav igračić, gurnuli su me u prvu momčad sa 16 godina, povremeno sam imao i minutažu, pa sam iskusio što to znači igrati u Višegradu ili Čačku, igrala se ona Prva B liga, jedinstvena državna liga, koja je kvalitetom bila - rekao bih - negdje na razini današnje regionalne lige. Ako iz klubova eliminiramo strance. Jako dobra košarkaška i životna škola.

U Industromontaži sam postao i nacionalni igrač, osvojio sam neke medalje s kadetskim i juniorskim selekcijama bivše države, a i s klubom sam se naosvajao medalja. I onu pravu školu sam uredno završio - i to se moglo, na taj su način roditelji svoju djecu usmjeravali u socijalizmu, "treba imati kruh u rukama". U kapitalizmu smo saznali da je to notorna glupost, taj kruh u rukama, ali je to neka druga priča.

Pročitajte cijeli članak

Komentari